Kad je care bana saslušao,
onda njemu ‘vako govorio:
„Priustav’ se, bane Milutine,
da ti dadem sićana vermana,
što sam tebe, bane, poklonio
zemlju Bosnu u tvoju državu!“
Kad je bane cara saslušao, ,
prikloni se do zelene trave,
poljubi ga u skut i u ruku,
pa pričeka tri bijela dana.
Kad četvrto jutro osvanulo,
car mu dade sićana vermana
pa s’ otale bane podigao,
ode pravo kroz zemlju Bugarsku,
dokle dođe do Kruševca grada,
a otale uz vodu Moravu,
dokle bane dođe pod Jelicu,
pod Jelicu, u selo Banjicu,
te ogleda svoje vinograde;
pa se vati ravna Dragačeva,
stiže bane pitomoj Požezi
a svojemu dvoru bijelome;
al’ mu b’jeli dvori potavnili,
polupani srčali pendžeri,
obaljeni visoki čardaci,
oburvati duboki podrumi,
porušena mermerli avlija,
obaljena demirli kapija;
u dvoru mu nigđe nikog nema,
osim bolan sluga Milovane;
pita njega bane Milutine:
„O Boga ti, moja vjerna slugo,
ko pohara moje b’jele dvore ?
Ko l’ odvede dva nejaka sina
i Jelicu moju milu seju ?
Ko l’ pokupi iz riznice blago ?
Ko l’ odvede konje iz arova ?
Ko l’ odnese svijetlo oružje
i odvede ljubu Ikoniju ?“
Veli njemu sluga Milovane:
„Gospodaru, Milutine bane,
sve ti, bane, ljuba poharala
sa kurvićem Dukom Hercegovcem;
sve odnese u Hercegovinu,
da se slavi Duka, zulumćaru
na sramotu tebe i tvojima.
A kad bane slugu saslušao,
on se maši rukom u džepove,
dade njemu dvanaest dukata:
„Naj to tebe, slugo Milovane,
te se rani i oda zla brani,
dok se vratim iz Hercegovine.“
Pa okrenu pomamna đogina,
ode pravo preko Vlaha Starog
doke stiže u Hercegovinu
b’jeloj kuli Duke Hercegovca;
ali Duke doma ne bijaše,
no otišb ka Trojici crkvi
i odveo ljubu Ikoniju;
u dvoru mu nikog ne bijaše,
do banova dva nejaka sina,
goli, bosi stoje u avliji
i meću se kamena s ramena,
pa govori mlađi starijemu:
„Udri, brate, ako bolje možeš!“
A stariji mlađem govorio:
„Kako ću ti, brate, odbaciti,
-kad se nisam vinom pričestio
ni bijelim ljebom naranio,
otkako sam baba izgubio?“
Kad to čuo bane Milutine,
ud’riše mu suze od očiju,
ugna đoga u mermer-avliju,
opazi ga dvoje đece ludo,
pa pobježe u bijele dvore,
te kazuju svojoj miloj tetki:
„Teto naša, Jelice đevojko,
neko dođe u mermer-avliju, ju,
i onjaše đoga babovoga.“