A veli mu silan car Stevane:
„Slugo moja, Milutine bane,
ako mene Bog i sreća dade
te dobijem kralja Bugarina,
hoću tebe, slugo, pokloniti
u državu zemlju Bosnu slavnu,
da banuješ i da gospoduješ,
Milutine, za života tvoga“.
Pa s’ otale vojska okrenula,
niz Srbiju ka zemlji Bugarskoj.
Kad dođoše u zemlju Bugarsku,
dočeka ih kralju Mijailo
ukraj Laba, ukraj vode ladne.
Tu se kralje s carem udario,
bili su se tri bijela dana.
Kad četvrto jutro osvanulo,
loša kralju sreća preskočila,
te se kralje s carem susretnuo,
no ga dobro Stevo dočekao,
na dobru ga konju poćerao,
sustiže ga u po polja ravna,
sabljom manu odsječe mu glavu,
porobi mu silovitu vojsku,
a on sjede u zemlju Bugarsku,
i umiri zemlju Bugariju.
No zadugo care začamao,
kažu, brate, za tri godinice,
začamao u zemlji Bugarskoj,
i sa šnjime bane Milutine.
No da vidiš mlade banovice!
Tu ne prođe ni godina dana,
ona bana s vojske ne čekaše:
batali mu prebijele dvore,
opusti mu devet vinograda,
rasprodade devet vodenica,
poruši mu crkvu Ježevicu,
ne udade sestricu Jelicu,
ne pazi mu dva nejaka sina, —
nego piše list knjige bijele,
te je šilje u Hercegovinu,
na koljeno Duki Hercegovcu:
„Ču li mene, Duka Hercegovče,
ti pokupi kićene svatove,
s njima hajde u Požegu ravnu
a mojemu dvoru bijelome
te me uzmi za vijernu ljubu,
jer sam mlada danas ostanula,
ta banica mlada, udovica,
a bane je mene poginuo
vojujući u zemlji Bugarskoj;
no se nemoj, Duka, zatrajati,
jer me prose mlogn prosioci.“
Nabrzo mu knjigu opravila.